Sredačka Župa Home Page

subglobal1 link | subglobal1 link | subglobal1 link | subglobal1 link | subglobal1 link | subglobal1 link | subglobal1 link
subglobal2 link | subglobal2 link | subglobal2 link | subglobal2 link | subglobal2 link | subglobal2 link | subglobal2 link
subglobal3 link | subglobal3 link | subglobal3 link | subglobal3 link | subglobal3 link | subglobal3 link | subglobal3 link
subglobal4 link | subglobal4 link | subglobal4 link | subglobal4 link | subglobal4 link | subglobal4 link | subglobal4 link
subglobal5 link | subglobal5 link | subglobal5 link | subglobal5 link | subglobal5 link | subglobal5 link | subglobal5 link
subglobal6 link | subglobal6 link | subglobal6 link | subglobal6 link | subglobal6 link | subglobal6 link | subglobal6 link
subglobal7 link | subglobal7 link | subglobal7 link | subglobal7 link | subglobal7 link | subglobal7 link | subglobal7 link
subglobal8 link | subglobal8 link | subglobal8 link | subglobal8 link | subglobal8 link | subglobal8 link | subglobal8 link
Razgovor sa mackama i živinom

Sa regionalnog puta Prizren - Štrpce, na nekoliko kilometara iznad manastira Svetih arhangela skrece se desno da bi se posle dva i po kilometra lošim makadamskim putem stiglo do Lokvice, jednog od 18 sela Sredacke župe. U oci pada vitko minare koje se vidi skoro iz cele župe. Malo dalje, u centru sela je jedna, a na groblju druga crkvica. Citave su i nisu pipnute tokom martovskih dogadaja. Lokvica je mešovito selo u kojem od davnina žive Bošnjaci i Srbi.

Svojevremeno je ovde, preko Drvengrada, prolazio glavni put iz Prizrena prema ostalim selima župe. Sada je selo poluprazno. Oko 200 Bošnjaka je uglavnom bez posla i jedva sastavljaju kraj sa krajem. Najveci broj se iselio u Prizren ili raznim kanalima otišao u inostranstvo. Ovde živi još dvoje Srba: Ratka Trifunovic i Bogi Stankovic. Dvoršte kuce u kojoj živi 72-godišnja Ratka zaraslo je u travu. Ispred su dva psa šarplaninca. Nekoliko macaka izlazi i ulazi u kucu.
"Sa mackama i živinom najviše razgovaram kako ne bih poludela", kaže Ratka dok izlazi iz kuce pognuta sa dva štapa u rukama. Muž, Todor, umro je sredinom pršle godine. "Teško je, ali život ide dalje. Stalno sam bolesna, ne mogu da se krecem. Jedva obidem stoku, da je nahranim i napojim. Htela sam da je prodam pa sam odustala," prica ona i dodaje da joj komšije Bošnjaci mnogo pomažu. "Živimo kao i ranije. Oni dolaze kod mene, na naše, a ja kod njih, na njihove verske praznike. Poštujemo se i ne vidim razloga da ne bude tako. Naši su ovde živeli odvajkada. Sada je nas od Srba ostalo samo dvoje."

Svuda su stare kuce. Iznad je kula porodice Stankovic, izgradena pocetkom prošloga veka kada se odavde masovno odlazilo u Ameriku. Sve što bi se tamo zaradilo ulagalo se ovde na padinama Šare. Kuce su sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga veka ostavljane. Mnogi Lokvicani su se tada nastanili u Prizren. Sagradili su kuce ili dobili stanove, neki su stanovali privatno. Posle juna 1999. godine sa ostalim sunarodnicima napustaju Kosovo i nastanjuju se najcešce u široj okolini Beograda. Neki su dolazili povremeno da posete svoje selo, ali ih je sve manje.

Martovski dogadaji su ucinili svoje i dodatno zaplašili ovdašnje Srbe da se vrate u rodni kraj. U centru sela je veliki Dom kulture, polupanih prozora, u kome su svojevremeno održavane igranke, revije pevaca i birala mis. Tu je i nova škola nedavno izgradena na temeljima stare, izgradene davne 1927. Sada u školu ide 29 bošnjackih i ni jedan srpski dak.

 

 

Home | Tekstovi | Privacy Policy | Contact Us | © 2002-2004, Sredacka Zupa Ltd.